Više ništa nije kao što je bilo. Odnosno, ni knjige ni biblioteke nisu ono što su bile. U poplavi sveopćeg “pojeftinjenja” čitanja biblioteke su počele gubiti korak, nemoćne pred navalom izjednačenih formata. Postale su mjesta gdje sve teže pronalazimo očekivana “proživljena iskustva”, mjesta na kojima se zbog sklonosti ka prolaznosti rijetko zaustavljamo, neodlučni da me|u prašnjavim naslovima odaberemo neki za sebe. 

Biblioteke Olega Hržića gotovo neminovno upućuju na problematiku odnosa prema knjizi u skladu sa zakonima tržišta i suvremenog oblikovanja, “oplemenjenoj” prikladno dizajniranim okolišem u koji će – gotovo slučajno – biti polegnuti pojedini naslovi. U kontekstu prostora koji više ne tumačimo ni kao sklonište ni kao svetište, autorima su omogućeni formalni eksperimenti. Na njih Hržić spremno odgovara serijom radova iz industrijskog materijala - čeličnog lima i šipki, otvorenih struktura objedinjenih pojmom biblioteke. Formalno se radi o sustavu elementa koji je moguće tumačiti u slijedu autorovih interesa formiranih u odre|enu trenutku na estetici ruskih konstruktivista.